среда, 31. август 2016.

MILIVOJINE METODE VASPITANJA

   Moj otac je bio načitan, vojnički strog i principijelan.
    Kad sam pošla u školu i učila pisanje prvih slova, pričao mi je o susretu Fridriha Barbarose i Stefana Nemanje. Prvi srpsko-nemački pregovarači su ugovor o prolasku krstaške vojske kroz srpske zemlje potpisali tako što je Fridrih stavio svoj pečat, a Stefan Nemanja svojeručni potpis. Na taj način sam naučila da mi rukopis bude čitak, uredan i lep.
    Kad bih se naljutila i durila satima, recitovao bi mi Zmajevu  pesmicu ’Srda’ i terao me da je i sama naučim napamet. Sledeći put kad bi me uhvatile lutke morala sam da odrecitujem pesmicu sa promenjenim imenom : umesto ’Šta je tebi, Evice?’  izgovarala sam ’Šta je tebi, Vanjice?’. Tako sam shvatila da srdžba nije rešenje i da ne može sve biti po mome.
    Kad sam počela da skitam uveče, imala sam foru  do ponoći. Ponoć je značila TAČNO u ponoć! Ni minut kasnije.  Stalno gledanje u sat. Nepoštovanje dogovora je značilo zabranu izlaska. A zabrana je vodila do  durenja i recitovanja Zmajeve pesme. Začarani krug.  Dobra metoda da me nauči da treba da poštujem dogovor i vreme.
    Voleo je da preko dana, obično posle ručka, ima par sati samo za sebe: da pravi planove, čita, razrađuje nacrte za mašine, odmara, razmišlja... Nisam smela da ga zovem, da slušam muziku glasno, da dovodim društvo, da ga ometam. Kako sam odrastala, shvatala sam da je svima nama potrebno dnevno tih nekoliko sati tišine. Naučio me je da cenim mir i rad na sebi.
     Kruta i vojnička disciplina nije dozvoljavala pokazivanje osećanja ni razgovor o istim. Nije me grlio mnogo, još manje ljubio i mazio. Nije me hvalio. Ne znam da li je bio ponosan na mene jer mi to nikad nije rekao. Ostala sam željna njegove ljubavi i pažnje. Kad sam i sama postala roditelj  znala sam  da svojoj deci treba svakodnevno  da kažem da ih volim i da se ponosim njima. Da ih cmačem i gušim zagrljajima. Da budem dosadna  i prekopotrebno brižna majka. Da ih hvalim na sva usta. Da javno pokazujem koliko mi znače.

Jer previše ljubavi ne može razmaziti decu.

Premalo može izazvati tugu.


1 коментар:

  1. Слажем се с овим закључком! А дуго сам размишљао да можда грешим када пригрлим своју децу и тепам им, у неку руку, иако су то данас одрасле, самосталне јединке. Драго ми је да имам истомишљеника у теби, Ивана. А има нас још, вероватно...

    ОдговориИзбриши