Rode
se tako ljudi pa padnu na pupak.
Sve
im ide od ruke, svuda ih prati sreća: zdravi i pravi od rođenja, srećno i
razdragano detinjstvo, roditelji i rodbina uvek uz njih, školski dani teku im k’o
voda. Upisuju željenje škole i fakultete, ne razmišljaju o novcu i da li se
roditelji žrtvuju. Ekskurzije, rekreativne nastave, putovanja, žurke, koncerti,
izlasci...Najskuplje patike, najmodernije farmerke. Najbolji bicikli, pa
onda motocikli, pa najbrži automobili.
Po završetku školovanja čeka ih dobro plaćen posao sa svim beneficijama. I onda
otpočinju samostalni život, osnivaju svoje porodice u svom novom domu sa kućnom
pomoćnicom, dadiljom, baštovanom i batlerom.
Život im liči na Maglev, najbrži voz koji
zapravi i ne klizi po šinama, nego zahvaljujući zakonima fizike, levitira i
lebdi. U tom kretanju suočen je samo sa otporom vazduha koji je
mnogo manji od sile trenja klasičnih vozova po šinama. Znači, ti ljudi lebde.
Znači, ti ljudi levitiraju. Znači, zemlju ne dotiču. Na senku im gaziš, na sreću ne mož’ im
stupneš.
Rode
se i oni drugi pa padnu na dupe.
Pa
im život liči na naše železnice. Sve im kasni. I detinjaste želje, i prvi
bicikl, i fakultet sa zaostalim ratama od kredita koji roditelji otplaćuju. Auto je spor i ne znaju dokle će da ih odveze
jer je lampica za crveno uvek upaljena. Kasni i posao. Narvno i porodica, jer treba vremena dok se odluče za dete.
Kasni i ono. Retko požele još jedno jer žive svi u 50 kvadrata. Kasni i plata.
I letovanje. Klackaju se u uskim i zagušljivim
kupeima. Srećni su ako ima mesta da sednu. Smeta im piskavi zvižduk
otpravnika vozova. Gledaju kroz prozor dok život prolazi pored njih.
Ni
oni sa pupkom ni ovi sa dupetom ne mogu ništa. Tako je rečeno, tako je
predodređeno.
Нема коментара:
Постави коментар