среда, 28. децембар 2016.

NE VREDI, PRIJATELJU

Dođu dani kad ništa novo ne želim. Vakumom isisam vazduh iz sebe i hermetički se zatvorim.
Čitam stare i poznate rečenice i pasuse,  a nove knjige me čekaju na gomili.
Skidam filmove čije replike izgovaram pre glumaca iako imam spisak preporučenih filmova.
Ne slušam radio; zaparaće mi uši nova i lepa melodija, poremetiće me. Stalno replay na folder pod nazivom ’Moja’.
Ne izlazim, ne upoznajem, ne srećem nove ljude.
Čeprkam po prošlosti onako kao kad sam mala ljuštila kraste na kolenima. Taman zaraste i ne peče kad eto mene kako sva udubljena, milimetar po milimetar gulim skorelu krv dok ne poteče nova i sveža.
Bole rane koje ne zarastu i nikako ožiljak da postanu.
Uzalud me, prijatelju, zoveš. Ne mogu da se javim. Ostaće propušten poziv.
Džabe mi šalješ poruku, prijatelju. Videćeš samo da je pročitana.
Ne kucaj.
Ne zvoni.
Ne traži.
Ne čekaj pred vratima.
Gubiš vreme.
Jer ne smem da otvorim. Zgrabićeš me za ramena i prodrmusati.
Kao mumija raspašću se  tu pred tvojim nogama i postaću prah koga će oduvati nešto buduće.
Laknuće mi kad čujem tvoje korake kako se udaljavaju dok osluškujem pokraj zatvorenih vrata.
Hvala ti, prijatelju, što me ostavljaš da tumaram po prošlosti sama.
Samo moji demoni me čekaju da se sretnemo i noćas. Već smo se dogovorili. Dugujem im.
Sutra ću ti se javiti, prijatelju.

Možda...

среда, 14. децембар 2016.

MALTA

Moji roditelji su bili simbol požrtvovanosti. Preterane požrtvovanosti. I ne, ne preterujem kad to kažem.
 Majka je nosila teget kaput od kad znam za sebe. Verovatno je bio moderan kad ga je kupila, onda je izašao iz mode, pa se opet vratio  i tako nekoliko puta.
Otac je godinama obuvao iste penčetirane crne cipele, od rane jeseni do kasnog proleća. I oblačio demode košulje.
Nisu nikuda putovali.
Bolela me je njihova potreba da deci pruže sve, a u isto vreme da zaborave na sebe skroz.
Jedne jeseni je otac posetio sajam tehnike. On je sa ulaznicom učestvovao na nagradnoj igri i sreća je umešala svoje prste: dobio je vaučer za smeštaj u hotelu na Malti, nedelju dana za dve osobe. Jedino što put nije bio plaćen. U današnje vreme, preračunato u evrima, veovatno je koštalo oko četristo evra.
-Mnogo je to!-uzviknu majka.
-Pozajmite od prijatelja. Iskoristite priliku.
-Čak i da tako uradimo, mi bismo radije da ti i tvoj brat odete.
Na žalost, ili na sreću, vaučer se nije mogao preneti na treće lice.
Naravno da nisu otišli. Za te pare mogli su da nam.... i još da nam... a ako ostane i da.... Ne sećam se više šta su nabrajali jer meni nije imalo smisla.
Te iste zime majka se razbolela nedočekavši proleće. Otac ionako ćutljiv postao je još tiši i povučeniji. O tuzi koju je osećao nije govorio. Ako je i osećao radost, kada bi video brata i mene u srećnim brakovima ili kada su mu se rodila četiri unučeta, nije je pokazivao jer mu je osmeh sasečen sa lica kada ga majka svojom smrću ostavila bez krila.
Nije izašao na njen grob za godišnjicu samo jednom, kad je i sam bio na samrti.
Među njegovim papirima pronašli smo neiskorišćen vaučer. Oštar nož mi se zario u pleksus.
Moji roditelji su bili simbol požrtvovanosti. Preterane požrtvovanosti. I ne, ne preterujem kad to kažem.

I ne preterujem kad kažem da nož rije i dalje.